Samostalna izložba „Slovoenciklopedijske jedinice / Letier Encyclopaedia Entries” slikarice Anabel Zanze u Galeriji Kranjčar rezultat je njezina tridesetgodišnjeg istraživanja likovnog potencijala latiničnoga pisma i višegodišnjeg istraživanja Brailleeva pisma, kojim svijet vlastite likovnosti približava osobama oštećena vida, ali i doprinosi približavanju svijeta videćih osoba i svijeta osoba s oštećenjem vida.
Riječ je o inkluzivnoj izložbi u kojoj se spajaju tekst, slika, takilni i zvučni zapisi s ciljem stvaranja prostora zajedničkog doživljaja umjetnosti za videće i nevideće osobe.
Anabel Zanze sastavila je sedam tekstova u formi enciklopedijskih natuknica. Ti se tekstovi u prvi mah čine učenim obrazlaganjem određenih enciklopedijskih natuknica, no, uskoro se pred čitačem ili slušačem pretvaraju u distopično, ironično-humorno štivo.
Poticaj za pisanje slikarica je našla u Orwellovu romanu „1984” i njegovoj interpretaciji totalitarnih režima, s kakvima se i danas suočavamo. Poput Orwella, koji je kreirao rječnik „novozbora”, i Anabel Zanze kreira novokovanice, od kojih su za ovu izložbu ključnenovoriječi „Slovokracija”, „Slovosenat”, „Slovoprincipia”, „Slovostijeg”, „Slovograničnik”, „Slovoistina” i „Slovomanifest”.
Dok u Orwellovoj „1984” izopačeni tehnokrati po svaku cijenu reorganiziraju svijet nalazeći da mu je humanost smetnja, Anabel Zanze zapisuje:
„U literaturi posvećenoj distopijskim društvima, ljubav uglavnom nema perspektivu. Neki protagonisti radnje, gotovo pretvoreni u teledirigirane „strojeve”, posljednjim snagama upravo ljubavlju pokušavaju spasiti i sebe, i
svijet. Natuknicu „Ljubav” na ovoj izložbi nije bilo potrebno ni sastavljati. Nju snaži grupa utopista koja mi je pomogla da ovaj projekt privedem kraju. Želim da galerijski prostor ispuni empatija, i da je najsnažnije mjesto njezina emitiranja na Brailleevu zidu.”
Inzistirajući na inkluzivnom pristupu, Anabel Zanze omogućuje čitanje ih tekstova na više načina. Svaki je tekst minuciozno ispisan uljenom bojom na svome slikarskom platnu, a „prelomljeni” su onako kako se u tiskarstvu prelamaju enciklopedijske natuknice. Na tim su slikama-natuknicama slova velika i čitljiva slabovidnima.
Za publiku koja ne zna hrvatski jezik, a služi se engleskim ili talijanskim, slikarica je tekstove, u vrsnim prijevodima Andyja Jelčića i Serene Todesco, digitalno „prelomila” te iz njihovih pdfova izradila fotografije. Tako se i internacionalnoj publici omogućuje da dokuči njihov sadržaj.
Za slijepe i slabovidne osobe koje čitaju hrvatsku brajicu, tekstovi su otisnuti na alubondovima i dostupni za taktilno čitanje.
Za slijepe i slabovidne osobe, koje ne čitaju brajicu, i videće osobe kojima je audio format draži od vizualnoga, tekstovi su tonski snimljeni.
Uz svaki je od izložaka na Brailleevom pismu postavljen QR kod koji omogućuje slušanje audio-zapisa ispisanog teksta. Topao, ali i tehnički oblikovan Anabelin tekst „Uvod u izložbu”, kojim slijepe osobe provodi kroz galerijski postav, čita ona sama. Slovoenciklopedijske jedinice – da se pojača dojam distopijske otuđenosti – čita umjetna inteligencija. Tekst
povjesničara umjetnosti Vanje Babića o Zanzinu likovnom izričaju i ovoj izložbi interpretira Jelena Obradović Mojaš, a biografiju slikarice, njezin rođak i glazbenik Marko Lasić Nered.
Vanja Babić, kustos izložbe, primjećuje:
„Doista je začudno kako Anabel Zanze svoje slike-tekstove – ovom prigodom prezentirane u
Galeriji Kranjčar – uspijeva učiniti poetičnima, pa i duboko humanima. A ta začudnost još će
biti veća nakon što ih počnemo i čitati. Radi se, naime, o posve „suhim“, u enciklopedijskoj ili
leksikonskoj maniri ispisanim sadržajima. Podloge su bijele, a slova tamna te nadasve
minuciozno izrađena. Kada, međutim, počnemo osvješćivati i promišljati ono što smo čitajući
promatrali, ili možda ipak promatrajući čitali, u misli nam nužno dolazi lik umjetnice kako u
tišini, posve predano, zapanjujuće strpljivo, čak i mukotrpno, u različita doba dana i noći
vlastoručno ispisuje svoje slike. Može nas to asocirati i na drevne skriptorije, na mjesta gdje
je uvelike potpomognut, neki će reći i spašen, daljnji hod ljudske civilizacije. I eto nam
prvoga, nipošto i jedinoga, „argumenta“ u prilog Anabelinu poetskom humanizmu. Nadalje,
nužno je upozoriti i na važnost izravnog kontakta između umjetničine ruke i slikarske
površine. Nema, naime, u njezinu radu nikakve intaktnosti odnosno hladnoće i aseptičnosti
karakterističnih za digitalne medije; možebitna greška u nje bi se manifestirala tvarno, u
formi mrlje, packe ili neke slične neurednosti odnosno nedosljednosti. Ali Anabel ne griješi. U
njezinoj poetici greškama naprosto nema mjesta, a ukoliko se tijekom rada na slici pokoja
ipak potkrala, bila je vješto i temeljito otklonjena. Umjetničina preciznost nipošto nas,
međutim, neće asocirati na preciznost stroja, ona isključivo proizlazi iz tipično ljudske
upornosti i usredotočenosti, da ne kažemo samokritičnosti.”
Babić se posebno osvrće na inkluzivan slikaričin pristup:
„Za kraj ostavljamo dio izložbe zahvaljujući kojem će autoričin humanizam, napose njezina
uključivost, najviše doći do izražaja. Svaka slika posjeduje, naime, i svoje umanjene replike
pisane na talijanskom odnosno engleskom jeziku, čime se, dakako, sugerira stanovita težnja
k univerzalnosti izričaja, ali još je važnije istaknuti podatak da postoje i verzije pisane
brajicom, dakle pismom namijenjenim slijepim i slabovidnim osobama. To nas vraća
taktilnosti; minuli umjetničini minuciozni dodiri kistom sada kao da svoj život nastavljaju u
dodirima što ih po brajici vrše ruke njezinih slijepih i slabovidnih korisnika. I da, tehnologija je
ipak donekle pripuštena na ovu izložbu, ali isključivo u svrhu dodatnog osnaživanja njezinog
humanističkog karaktera. Postoje, naime, i QR-kodovi čije očitavanje omogućuje da se
posluša ono što je napisano, pa će tako i slijepe odnosno slabovidne osobe koje još uvijek
nisu ovladale vještinom čitanja brajice moći osjetiti duh ove zanimljive i – već je rečeno –
humanizmom prožete izložbe.”
Prilagodbe za osobe s oštećenjem vida izrađene su u suradnji s Tiflotehnom i Hrvatskim savezom slijepih. Auditivni segment izložbe ostvaren je u suradnji s Tiflološkim muzejom i u konzultaciji s Kristinom Krsnik.
Projekt „Slovoenciklopedijske jedinice / Leer Encyclopaedia Entries” sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Biografija slikarice
Anabel Zanze rođena je u Dubrovniku 1971. godine, gdje je završila prirodoslovnomatematičku srednju školu. Diplomirala je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1996, u klasi prof. Ante Kuduza.
Od sredine 1990-ih radi crteže, kolaže i slike na koje ispisuje nizove slova, riječi i rečenica, iznalazeći vlastita tipografska rješenja, nove likovne sadržaje i poruke, referirajući se na povijesnu avangardu, postavangardne autore kao i suvremenike. Karakteristike su njezinih djela geometrizam u minimalističkoj varijanti, procesualnost i korištenje humorno-ironijskog
odmaka u odnosu na temu, tautološka rješenja, kreiranje paradoksalnih sadržaja i situacija kako u tehničkom tako i u ikonografskom smislu.
Od godine 2020. u njezinu je radu očit socijalno-polemički angažman uvjetovan distopijskom perspektivom suvremenoga svijeta. Ta je situacija potiče, od 2022, na djelovanje kojim se obraća osobama oštećena vida – reljefima na Brailleevu pismu (papiri, bronce, taktilne replike) – kao kompenzativnim naporom za život u humanijem okruženju.
Izbor tekstova o vlastitom djelu, popraćenih slikovnim reprodukcijama, objavila je u knjizi
Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem / View from Inside. Close Reading (Art studio Azinović, Zagreb 2017).
Kustos izložbe: Vanja Babić
Postav: Damir Gamulin
Otvorenje: petak, 17. listopada 2025. u 19 sa
Trajanje izložbe: 17. 10. – 8. 11. 2025.
Radno vrijeme: ponedjeljak – petak: 11:00 – 19:00, subota: 11:00 – 14:00
Galerija Kranjčar, Kaptol 26, Zagreb
IZVOR : PRIOPĆENJE ZA JAVNOST galerija Kranjčar