Aleksandru Orlić, spisateljicu, fotografkinju, urednicu i novinarku upoznala sam dok smo zajedno radile na magazinu Cosmopolitan, miksale riječi, slike, poslovne projekte i ganjale deadlineove. Svaki čovjek koji radi u medijima koji se danas mijenjaju i prilagođavaju tržištu brzinom svjetlosti zna da ponekad mora biti nalik Šivi, istodobno žonglirati s više pari ruku, pa ipak… Kako se kod tebe rodila želja za toliko načina izražavanja?
Mislim da se na početku svega uvijek krije neka priča i poruka, neki impuls koji te natjera da posegneš za listom papira, fotoaparatom, tipkovnicom i uobličiš je u nešto što ćeš poslati drugome. Ili zašto ne, samom sebi? Tko zna, možda se uopće ne bih uhvatila pisanja poezije i romana da sam u formativnim godinama non-stop imala uz sebe smartphone kojim bih zabilježila neke ključne scene. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji postoji nekoliko vrsta pisaca – pisci slikari, kipari, glazbenici, žongleri. Prvi stvaraju na temelju slika, one su im gradivni element od kojeg polaze opisujući detaljno scenu, svjetlo, atmosferu, drugima je bitna forma pa tako danima bruse tekst, trećima zvučnost, četvrtima igra strukturama… Mediji u kojima sam godinama radila poticali su upravo taj moj senzibilitet i kombinacije riječi i slika. Osim toga, moram priznati da je u departmentu pisaca-slikara sjajna ekipa – Orhan Pamuk, Marcel Proust, Virginia Woolf…
Nedavno si u kratkom roku imala dvije izložbe fotografija. Serija fotografija ‘Anima, druga lica Rovinja i Zagreba’ bila je izložena u listopadu 2011. u Muzeju grada Zagreba, a ciklus iz Venecije ‘Vertigo’ mogli smo u ožujku ove godine pogledati u zagrebačkom Kulturnom centru Mesnička. Znam da voliš stvarati u velikoj brzini, no kako zapravo izgleda tvoj kreativni proces?
Kao udar groma iz vedra neba. Ne šalim se, naravno. Svi koji su ikada hodali sa mnom po gradu znaju da odjednom usred razgovora izvlačim fotić ili mobitel iz torbe i okidam kao da smo u lovu na kakvu čudesnu zvjerku, a oni nestrpljivo gledaju na sat i cupkaju na mjestu. Zanimljivo je kako je spisateljica Elizabeth Gilbert u svom sjajnom TED Talku o kreativnosti opisala upravo te situacije iznenadnih naleta inspiracije. Primjerice, Tom Waits bi često znao dobiti slom živaca jer mu se pjesma iznenada pojavila u glavi dok vozi, baš kada je ne može zapisati, a američka pjesnikinja Ruth Stone bi usred polja znala čuti da se pjesma pojavljuje iza brda i trčati kao luda doma da je uhvati, pri čemu bi je ponekad uhvatila samo za rep i jedva ju uspjela prizvati natrag u svijest. No, činjenica je da inspiracija često dolazi upravo kada si u posebnom stanju svijesti, primjerice kada se opušteno voziš busom, tramvajem, na trajektu, u polusnu, dakle kada ti se mozak nalazi u stanju flowa. To je, eto, možda razlog i zašto ne vozim.
Smatraš li da je kreativnost neka vrsta mistične energije, nešto što nadilazi čovjeka, ili?
To je poznata dilema – je li inspiracija smještena izvan nas pa nas povremeno posjeti poput genija, demona, kupida, kako su vjerovali u staroj Grčkoj i Rimu ili je pak čovjek centar svega, kako su počeli misliti u renesansi. Istina je vjerojatno negdje između ili što bi se reklo Cosmo rječnikom, što češće vodiš ljubav veća je šansa da ćeš doživjeti orgazam. U prijevodu – što više radiš, veća je vjerojatnost da će te posjetiti demon.
Sjećaš li se kada si prvi put osjetila taj impuls za stvaranjem?
Vjerojatno kada sam izrezuckala mamine i tatine karte za doček Nove godine i napravila od njih kolaž s djevojčicom i dječakom, a oni su morali uvjeriti tipa na ulazu da je taj dječji rad prije dan, dva bio nešto posve drugo, obična karta za upad u Domu kulture. Cijelo djetinjstvo imala sam pune džepove crteža, kao što sada imam pune mobitele fotografija, no i danas se rado sjećam rituala u svojoj sobi – štafelaj, mjuza i precrtavanje skulptura iz Meštrovićevih monografija. Ili još romantičnije slikanje crnim tušem barki na molićima.
Što te zapravo privlači kreativnosti?
Možda se taj presudni klik dogodio kada sam shvatila da igrom mogu malo preslagivati stvarnost i iskušavati, barem u mašti, neke imaginarne svjetove, pomicati granice, sagledavati neke probleme, zumirati detalje… Postoji naime jedna teorija Milana Kundere da su svi umjetnici malo nezadovoljni svijetom koji vide pa ne mogu odoljeti tome da ne skiciraju nešto drugo ili da naprosto sami sebi objasne što se upravo događa. No, mene zapravo privlače paralelne varijante i ono što se danas u teoriji književnosti zove worldbuilding. Naime, kada sam u osnovnoj školi upisala tečaj fotografije bila sam oduševljena kako uz malo promjena na objektivu, ekspoziciji, kutu snimanja možemo dobiti posve nove fotografije, neku drugu stvarnost koja ti se naprosto pred očima rađa u tamnoj komori. To isto se, naravno, događa i prilikom pisanja. Neki dio možeš izvrnuti, zaboraviti, naglasiti, a pred očima ti se stvori neki posve novi život. Eto, možda su umjetnici neka vrsta šahista i matematičara, znatiželjni vidjeti kako bi izgledale druge varijante i varijable po sistemu – što bi bilo kad bi bilo, samo se ne mogu svesti na broj i jednadžbu nego to raspisuju.
Gledajući tvoje fotografije na kojima dominiraju snažne siluete, igra svjetlosti i sjene privučena si jakim kontrastima, a izgleda da te takva povišena ljubavna stanja privlače i u romanima – ‘Bio jednom kraj’, ‘Ako ikad’, ‘Dvije noći u Barceloni’. Zašto te toliko privlače jarki kontrasti i snažne emocije kao što su prekid, izdaja, gubitak kontrole, memorije, paralelne stvarnosti, prolazak vremena?
Jedan kolega pisac je rekao da ja prilikom stvaranja volim u mikser ubaciti proturječne osjećaje i okuse i onda to toliko miksam, poput sjajnog redatelja Paola Magellija, pa je na kraju svega teško raspoznati prvotne sastojke. No činjenica je da su mnogi pisci počeli pisati kada ih je nešto trgnulo, oduševilo i kada su to imali potrebu zabilježiti. Istina, današnje doba živi od strogih polarizacija, no mislim da se tajna krije u finom nijansiranju i onome između. Možda svijest da paralelno percipiramo i crno i bijelo, bez da nužno biramo stranu te potreba da izađemo iz komfort zone, ne bismo li jasnije sagledali širu sliku.
Tekst: Danijela Kušen
Fotografije: Aleksandra Orlić, Goran Čižmešija
