Putopis (početka) jedne duhovne preobrazbe
Prije skoro dvadeset godina,potaknut potrebom… Potrebom spoznavanja onog nečeg toliko teško opisivog, nazovimo to Velikom Slikom Stvari, odlučio sam otputovati u Indiju. Na mjesec dana. Sam. Kod čovjeka kojeg su milioni smatrali svecem.
Vanjsko putovanje vodilo me avionom iz Zagreba preko Münchena i za New Delhi. Zbog uklapanja u druge obaveze nisam mogao mnogo birati oko datuma odlaska i povratka. Za moje krajnje odredište praktičnije bi bilo sletjeti u Bangalore, međutim karata više nije bilo. Na mapi koju sam gledao Bangalore i New Delhi nisu bili tako daleko pa sam rekao da mi daju kartu za Delhi. Ono “nisu bili tako daleko” je u stvarnosti bilo dan i pol vožnje vlakom. Poslušao sam savjet (“ipak ideš sam, nisi nikada putovao tako daleko”) i uzeo prvi razred vlaka. Unutarnje putovanje se odvijalo relativno pritajeno tijekom cijelog vremena organizacije, svjesnost se počela komešati tek na zagrebačkom aerodromu. Pozdravio sam se s Tatom, koji se apsolutno junački pravio da ga nije strah (Tata, hvala ti!) i ušao u avion za München. OK, čini mi se kao da idem za Indiju, na mjesec dana, sam. Avion je poletio, u penjanju sam si vidio kvart i želudac se počeo smanjivati. Sletjeli smo u München, imao sam nešto vremena do leta za Indiju, malo sam se muvao i otišao do svog gejta za New Delhi, gdje je već bio sparkiran avion. Veliki avion. S četiri motora.
I tada sam shvatio. Odnosno, tek tada sam shvatio. Idem. U. Indiju. Na. Mjesec. Dana. Sam.
Tog časa u napad je krenula divljačka, apsolutna sumnja, naravno. Pa što to meni treba? Pa jesam li ja normalan? Pa imam novaca, mogu se vratiti. Uđem li sada u taj veliki avion, nema natrag, nema povratka, nego tek za mjesec dana.
I tada i tamo, na Münchenskom aerodromu, ispred gejta za Delhi, znojnih dlanova i želuca stisnutog na veličinu pikule, donio sam odluku koja je, kao malo koja do tada, utjecala na ostatak mog života: da, ulazim u taj avion. Naravno da svakog trenutka donosimo mnoge odluke koje utječu na ostatak naših života, ali neke su ipak ključne, bitnije od drugih, i takvih u životu nemamo mnogo – ovo je bila jedna takva odluka. Da, ulazim u taj avion. Kardinalna, temeljna, koja je utjecala na mene na svim razinama postojanja. Sada dolazi dio gdje bih vjerojatno trebao reći da sam u avion ušao blažen, okupan božanskom svjetlošću i praćen anđelima. Nisam. Ako i jesam, svjestan sam bio jedino straha i grča. No, negdje duboko u sebi, osjećao sam da je otići neusporedivo bolja odluka nego vratiti se(*), da se u odlasku nalazi rast, a u povratku stagnacija.
Avion je poletio, ispod mene su u sumraku i noći promicala mjesta, najprije poznata, a onda sve nepoznatija i nepoznatija… U što li sam se to upustio?
Sletjeli smo pred jutro, koliko se sjećam. U New Delhi, glavni grad Indije, ali osjećaj u meni je bio kao da sam u nekom drugom svemiru. Dočekao me, kao i svaki slijedeći put, onaj neopisivi miris Indije koji mi tjera suze nostalgije na oči dok ovo pišem. Promijenio sam novac u rupije, naručio taxi do turističke agencije gdje me čekala karta za vlak (kasnije sam saznao da su mi naplatili daleko više nego što je stvarna cijena, ali to je tamo dio priče) i užasnut ušao u auto. Preplavljen dojmovima, gledao sam van, gdje je malo toga bilo poznato. U agenciji sam pokupio kartu te su me odbacili do kolodvora Nizzamudin. Vlak je kretao tek predvečer (ipak je prošlo devetnaest godina, sjećanja blijede, a ne želim kopati po dnevnicima, jer mi je, paradoksalno, ovako autentičnije). Preopterećen svime što sam vidio, čuo, mirisao i razmišljao, pobjegao sam u neki fast food, koji je bio moje utočište sljedećih sati. Kada je došlo vrijeme za otići na peron, nisam imao izbora, nego se suočiti s rijekom ljudi, pogleda, zvukova, mirisa i strahova. Ušao sam u svoj prvi razred Rajdhani Expressa, našao kupe i odahnuo. Sa mnom je bio neki uglađeni gospodin, službenik Indijskih željeznica, koji je putovao kući. Vlak je krenuo i… Osjećaj je bio kombinacija jeze i oduševljenja… Promjena se počela dešavati. Negdje, na razinama postojanja nedostupnima uobičajenim osjetilima, s one strane vela, jedne grupe potencijala rastvarale su se u ništavilo, dok su druge krenule prema realizaciji.
Vlak je bio ugodan. Uz ogradu da je čistoća relativan pojam ovisan o mjestu i vremenu, bio je vrlo čist. Svako malo došao bi stjuard i ponudio čaj ili hranu. A Indija… Ja sam bio na sigurnom – ona prava Indija je promicala vani, iza prozora. Sve odnosno većina onoga što sam vani vidio za mene nije imalo imena, sve je bilo apsolutno nepoznato i egzotično, istovremeno vrlo odbojno i neopisivo privlačno. Sela, polja, pružni radnici, seljaci, putnici, ili ljudi koji su, bez vidljivog razloga, samo stajali kraj pruge. Ja sam bio sam, na drugom kraju svijeta, u nekom drugom svemiru. Došla je noć. Vani su promicala svjetla koja su osvjetljavala tko-zna-što, ja sam bio u svojoj vreći za spavanje, pitajući se što donose sljedeći dani i kako ću, pobogu, na čučavac.
Iz vlaka sam izašao pred jutro drugoga dana. Negdje u Indiji, gdje su glasnici mi rekli da trebam izaći. Uzeo sam svoju prvu rikšu/trokolicu/dan-danas ne znam kako se to zove; vozaču nisam morao ništa reći, sve je bilo jasno. Jutarnji je zrak bio hladan dok smo se “drndali” prema odredištu: hramu, svetištu, ashramu.
I konačno sam bio na odredištu gdje sam trebao doći. Nakon mnogo sati i nekoliko tisuća kilometara, ashram, sa svojim glavnim vratima, je bio preda mnom, odnosno ja pred njim (opet prisjećanje zvukova i mirisa IndijeIndijeIndije). Iako je bilo dosta rano, ljudi je već bilo mnogo, jer se obredi dešavaju od rane zore. Uobičajena indijska gužva, sada još i s mnoštvom stranaca te vibracijom svetosti i pojavnošću kaosa istovremeno. I opet neopisiva količina dojmova. Prijavio sam se gdje je trebalo i dobio mjesto u tzv. shedu, grupnoj spavaonici, za ne-indijce. Na podu, naravno. Jedan od mnogih lokalnih malih poduzetnika mi je nabrzinski prodao stari, pohabani madrac, kupio sam flaširanu vodu i moj smještaj je bio riješen. Sramežljivo sam se upoznao s cimerima, u tom trenutku možda njih šest-sedam, dobio osnovne informacije, tips-and-tricks i dos-and-don’ts. Kasnije sam otišao na prvi darshan, susresti čovjeka zbog kojeg sam i došao, za kojeg sam čuo od mnogih da je svet, da čini razna čuda, propovijeda bezuvjetnu ljubav, nenasilje i služenje drugima.
U mandiru je bilo mnoštvo ljudi, muškarci i žene odvojeni, sjedilo se na podu, pjevalo i čekalo. I onda se pojavio On, već u godinama, okružen pomoćnicima i aurom koja je bila drugačija od svih koje sam osjetio do tada. Suptilno i nenametljivo, ali svakako perceptibilno, energija u prostoru se promijenila.
Neko je vrijeme sjedio, onda je ustao i krenuo hodati među ljudima. Neke je pogledao, neke nije, uzimao je od ljudi pisma, poklone i cvijeće, brige, nedoumice i strahove. Tako bar kažu. Moj mozak je radio na maksimum, postavljajući mnoga racionalna, zapadnjačka pitanja i sam sebi dajući racionalne, zapadnjačke odgovore. Onaj neki dublji dio mene, kojeg sam bio u procesu osvještavanja/prepoznavanja, je govorio tišinom, koja je značila da je sve na svom mjestu i da je dobro da sam ovdje gdje jesam i da se prepustim.
Na razini tijela putovanje je stalo, ali na razini duše se još više ubrzalo.
Ashramska je svakodnevica bila… Jednolična. Najčešće dva darshana dnevno, obroci u kuhinjama (gulab jamun, riža servirana iz kante, neki biskvitasti kolač pažljivo zamotan u novine – zauvijek zaljubljen u indijsku kuhinju), sramežljivi izlasci van do internet caffea na telefoniranje i e-mailanje te do Meditation treeja, logistika oko vode i pranja veša, čitanje, pisanje dnevnika. I bivanje. Naprosto bivanje, bez moranja, rokova i obaveza. Sve je to ostalo negdje u Zagrebu, a ovdje (odnosno tamo)…….. Samo Sada-i-Ovdje. Za Božić sam se, ni sam ne znam kako, našao u zboru koji je pjevao božićne pjesme. Onda je u ashram došla jedna bliska duša iz Zagreba pa smo otišli na večeru i sutradan na doručak van. Iako smo imali dogovor da se vidimo u ashramu, tj. nije bilo spontano, iskustvo je bilo nadrealno: iz Gajnica i s Trešnjevke, upoznavši se u kvartovskoj teretani, evo nas dvoje na drugom kraju svijeta, na mjestu gdje ljudi dolaze biti bliži sami sebi. Upoznao sam i Sergeja, koji je nekada ranije autostopirao sam od Moskve do Vladivostoka. Dva puta. A tada je lutao Indijom. Odnosno, lutao je općenito. Još uvijek imam maramu koju mi je dao da mi sunce ne sprži glavu. Popio sam i mnogo čaja od đumbira u Ruskom kafeu, birtijici sklepanoj od otpada u pokrajnjoj uličici pokrajnje ulice, u koju su zalazili Rusi on a budget, i gdje sam, usred Indije, slušao Vysockog.
Došlo je vrijeme povratka: opet dan i pol vlakom do Delhija pa avionom za München i Zagreb. U vlaku sam – u dolasku glatko izbrijan, u povratku s mjesečnom bradom – bio sam, ne opušten ali opušteniji, ne prosvijetljen, ali trunčicu manje ne-prosvijetljen, neodređeno naslućujući da sam napravio nešto veliko i bitno za sebe. U Delhiju sam izašao iz vlaka u hladno jutro. Imao sam neki okvirni plan grada, ali detaljan mi nije trebao, jer sve što sam vidio, sve na što sam naišao mi je bilo zanimljivo. Jutarnja izmaglica. Mir u Lodi gardensu. Sjedenje na klupici (moram još jednom za ovog života vratiti se i u taj ashram i na tu klupicu, da ponovim i zatvorim krug). Promatranje ljudi. Bivanje s velikim B (vjeverice na stablu iza klupice). U džepu dovoljno novaca za hranu i rikšu do aerodroma. Ruksak, voda i naprijed. Sve je bilo drugačije. Manje strano. Manje intenzivno. Bliže. Mekše. Moje. Ili, “moje” je kriva riječ, jer implicira i ne-moje. Točnije je da se parcepcija promijenila, da se granica između mojeg i ne-mojeg stanjila, postala… Manje bitnom. granicom. Kap se, polako-polako, počela prisjećati da je ocean.
I za kraj: da li je svetac stvarno bio svetac? Riječima drugog sveca kojeg sam upoznao par godina kasnije: “Razlika između tebe i mene je u tvojoj percepciji tebe.“
* – savjest mi nalaže dodati da nikako ne želim fetišizirati ne-odustajanje. Nekoliko sam puta u životu odustao i to se definitivno u tim situacijama pokazalo kao bolja odluka (bilo je i situacija kada sam trebao odustati a nisam, ali su me vile pronijele – hvala im na tome). Velika je mudrost moći razlučiti kada nastaviti dalje, a kada se vratiti. Još uvijek učim.
IZVOR : Fotografije privatni album