Kako pronaći put natrag u povezanost
Postoji predivna priča o dječaku Paletu koji se jedno jutro probudio i shvatio da je sam na cijelome svijetu. Čitav dan je proveo radeći sve što je želio, nije mario za pravila, jer nikoga nije bilo da ih sprovede, imao je sav novac i sve avanture koje je mogao zamisliti, ali je na kraju dana shvatio da ga njegova ‘sreća’ ne čini sretnim, jer ju nije imao s kime podijeliti. Pale je bio sam na svijetu.
Iako trenutno živimo u svijetu s preko 7.5 bilijuna ljudi, i tehnologija nam omogućuje nevjerojatne načine povezivanja, osjećaj koji dijeli većina ljudi koji danas hodaju planetom jest da je duboko u sebi svatko od nas potpuno sam.
Za razliku od mnogih drugih vrsta na Zemlji, naš opstanak je, u prošlosti ali i sada, doslovno ovisio o drugim ljudima. Najveća prijetnja našem opstanku nisu gladovanje, žeđ ili izloženost, već izolacija. Niste uvjereni u ovu izjavu? Razmislite kako ste se osjećali nakon bolnog prekida ili gubitka voljene osobe? Sto vam je najviše nedostajalo u tom trenutku? Hrana? Pice? Skloniste? Izolacija i samoća dovode do svih onih drugih stvari koje bi nas, doslovce, mogle ubiti.
Načelno razlikujemo dva tipa samoće
Prvi osjećaj samoće se može riješiti boravkom među drugim ljudima.
To je onaj osjećaj kada prisustvo drugih ljudi čini da se osjećamo malo bolje.
Drugi tip samoće je onaj koji je prisutan unatoč ljudima kojima smo okruženi.
To je osjećaj potpune izoliranosti od svijeta koji nas okružuje. To je kao da stojite usred trgovine hranom i umirete od gladi.
S obzirom na razmjere prisutnost ovog tipa usamljenosti, možemo ga smatrati epidemijom današnjice.
Možda o samoći ne razmišljamo svjesno ili ju nismo skloni verbalizirati, ali emocije i nesvjesni obrasci našeg ponašanja nepogrešivo joj svjedoče.
Tako se neki od znakova duboke samoće pojavljuju kao:
- Dijelimo previše detalja iz života kada nađemo nekog tko nas sluša
- U grupi ljudi se sjećamo kao osoba za ‘jednokratnu uporabu’
- Tuđe potrebe stavljamo ispred svojih
- Osjećamo potrebu da budemo pretjerano korisni ili ljubazni
- Osjećamo se izolirani i kao da nas zapravo nitko ne vidi
- Osjećamo se kao da nigdje ne pripadamo
- Postajemo opsjednuti prijateljstvima
Samoća je izvor patnje broj jedan današnjeg vremena i nešto što svatko od nas pokušava izbjeći koristeći se različitim strategijama.
Bez obzira kojim strategijama umanjujemo težinu samoće, nemoguće ju je zanemariti ili gurnuti pod tepih. Povezivanje je osnova naše emocionalne stabilnosti i preživljavanja. Zvuči pretjerano?
Pogledajte biljni i životinjski svijet, dokazano je da se drveće međusobno povezuje sofisticiranim spletom korijenja kojim komunicira i dijeli hranjive sastojke, dok velika većina životinja živi u skupinama u kojima je bas svaka jedinka korisna.
Zašto mi, kao misleća i obrazovana bića, u očaju svoje osamljenosti, vjerujemo u snagu individualnosti koja nas otuđuje? Jesmo li, i želimo li biti toliko različiti od svijeta koji nas okružuje? Koju cijenu smo spremni platiti za to?
Otkuda usamljenost i kako smo se uopće našli u ovoj situaciji?
Sve što se pojavljuje na fizičkoj razini i manifestira u svijetu, stvoreno je na razini pojedinca. Odnosi koje imamo sa sobom i dijelovima naše ličnosti reflektiraju se u odnosima koje imamo s drugim ljudima i okolinom.
Samoća koju osjećamo rezultat je i naše odvojenosti od prirode, od hrane koju jedemo, vode koju pijemo, zraka koji udišemo i naravno ljudi od kojih se sve vise odvajamo.
Samoću osjećamo i kada ne znamo svoju svrhu.
Proces izoliranosti počinje od trenutka socijalizacije, kada počinjemo shvaćati da su neka naša ponašanja poželjna, a neka valja duboko potisnuti i odreci ih se, jer (doslovce!) naše preživljavanje i zadovoljavanje potreba za ljubavlju mogu doći u pitanje. Sjetite se koliko ste puta čuli od roditelja ili druge odrasle osobe da ste ‘zločesti’, jer ste učinili nešto što nije bilo u skladu sa njihovim očekivanjima, koliko ste puta bili kažnjeni zbog onoga sto ste iskreno izrekli ili načina na koji ste izrazili svoje negodovanje? Svaka korekcija našeg ponašanja učinila je da potisnemo taj dio sebe koji nas dovodi u nevolju.
U trenu kada počinjemo taj proces fragmentacije (najčešće u djetinjstvu), mi započinjemo proces izoliranja od dijelova sebe. Tim nesvjesnim postupcima počinjemo gubiti autentičnost i razvijamo svoju ‘ličnost’- no što pokazujemo svijetu da bi bili prihvaćeni i priznati.
Razdvajanje naše osobnosti se nastavlja kroz život.
‘Prilagođavamo’ se u školi, u društvima, na poslu, u partnerskim odnosima, roditeljskim obvezama; obrazovanje nas uči pravilima, a mediji nas paralelno bombardiraju sa „107 savjeta za bolje-nešto.“
Izloženi smo informacijama i slikama kako bi život trebao izgledati, a posljedično na društvenim mrežama pokazujemo samo najbolje i najsretnije trenutke ili ih činimo takvima i proces odvajanja od nas samih ne prestaje…
Razmjer ovakve fragmentacija dovodi do potpune izoliranosti od autentičnih dijelova nas samih, od naših istinskih potreba, želja i žudnji. U jednom trenu mi više ne znamo tko smo i tako pogubljeni nismo više sposobni stvarati iskrene odnose.
Počinjemo se osamljivati i izolirati od drugih.
I kako dalje?
Samoća je bolna, jer nije naše prirodno stanje. Mi smo začeti u povezanosti i naša cjelokupna emocionalna stabilnost ovisi o povezivanju s drugima. Čak i introverti imaju potrebu za povezivanjem.
Ako sumnjamo u važnost povezanosti, dovoljno je samo pogledati pošast depresije i drugih mentalnih izazova (najgore verzije ni ne spominjemo)… ali i obratiti pažnju na porast broja novih kućnih ljubimaca u gradovima u zadnje dvije godine koje su bespovratno promijenile naše životne prioritete.
Samoća je poziv na povratak sebi. Samoća je poziv na otkrivanje i prihvaćanje svih dijelova sebe koje smo po putu potisnuli, poziv je na otkrivanje autentičnosti, jer u ovom trenutku, naš život i život na Zemlji (doslovce) mogu ovisiti o našoj sposobnosti povezivanja sa sobom, drugima i okolinom.
O kvalitetnim vezama ovise naše zdravlje, sreća, kreativnost i kvaliteta života, ali i kvaliteta života ljudi i prirode koja nas okružuje.
Pale s početka ovog teksta se ipak probudio iz svoje priče, jer je za njega to bio samo san,
a kako ćemo mi pružiti ruku sebi i drugima ovisi možda samo o našoj hrabrosti da volimo.
Samoća je poziv kući...
fotografija : Abhishek Babaria
