U vrijeme sve rjeđe promoviranih tiskanih redaka, naročito kada su biografije velikih entuzijasta i erudita s naših prostora u pitanju, u zagrebačkom NSK-u prije nekoliko dana svečano je promoviran jedinstveni biografski uradak: „Nima vaki testamenta“ Herci Ganza – biografija jednog od naših najvećih etnografa dalmatinske baštine, preporoditelja dalmatinske
klapske pjesme, pjesnika, kompozitora, slikara i melografa Ljube Stipišića Delmate. Svečano je bilo te tople proljetne večeri u foajeu Sveučilišne i nacionalne biblioteke gdje se okupio nemali broj uzvanika hrvatske akademske zajednice, a uz zvuke pjesme muške klape Bošket, Delmatine stihove i isječke iz filma o Ljubi Stipišiću „Tko navija zvizde“ autora Matka Petrića, o monografiji su nam govorili: ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prof.dr.sc. Ivanka Stričević, upravitelj Zaklade Delmata mr.sc. Ivan Pehar, recenzent izv.prof.dr.sc. Danijel Miščin i autorica knjige Herci Ganza.
Mnogi znaju da je Ljubo Stipšić Delmata, gotovo cijeli svoj životni vijek posvetio prikupljanju i promoviranju dalmatinske baštine, no manje je poznato koliko je predivnih dalmatinskih stihova izašlo iz njegova pera te koliko je plodonosan bio njegov književni i likovni rad tijekom života.
Tvorac neslužbene dalmatinske himne Dalmatino, povišću pritrujena kao i riječi klapa i klapskog pjevanja, cijeloga je života neumorno promicao ovaj dragulj hrvatske povijesne baštine na bezbroj načina: od toga da je bio jedan od osnivača Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, preko neumornog rada na stvaranju klapa i njihovih versa do bezrezervnog zalaganja da klapsko pjevanje uđe u UNESCO-ov registar nematerijalne baštine. Osim što na jedan suptilan i nenametljiv način donosi pred čitatelja niz činjenica i faktografskih podataka Delmatinog bogatog opusa, knjiga zrači nevjerojatnom toplinom koja proizlazi iz niza anegdota, priča i situacija koje pričaju Delmatini prijatelji, suradnici i njegova obitelj – supruga Nataša, kćer Mirjam, sin Zlatan i unuci. Iako iznimno bogate građe na više od 380 stranica s dvjestotinjak fotografija i 130 raznih grafičkih sadržaja, upravo zbog ovakvog načina pripovijedanja koji nas uranja u svakodnevni život Ljube Stipišića u obitelji, uz prijatelje i brojna slavna imena Delmatinih suradnika i suvremenika, ovo je jedna od rijetkih monografija koju ćete pročitati u jednom dahu i ubrzo shvatiti da ste kroz te retke postali svjedokom kronike jednog vremena i podneblja. Kako bismo vam makar na tren dočarali svečanu atmosferu s promocije knjige, razgovarali smo s autoricom, Herci Ganza koja nam je otkrila detalje rada na knjizi i kako je ovaj biografski dragulj ugledao svjetlo dana.
Gđo Ganza, hrabro ste se odlučili i uhvatili u koštac s ovako zahtjevnom i bogatom
književnom građom. Što Vas je navelo na to? Jeste li i osobno poznavali Ljubu Stipišića i
svjedočili njegovom životu i radu?
Herci: Moj otac je bio Ljubin prijatelj, dugogodišnji suradnik s kojim je zajedno ranih osamdesetih pokrenuo Delmatske svečanosti te obnovio običaje obilježavanja blagdana sv. Duje (Sudamju) devedesetih. Odrastala sam u tom ozračju štovatelja baštine i autohtonih vrijednosti. Po završetku mog studija bila sam čak kod barba Ljube na dogovoru o pripremi
materijala za njegovu „Animu Delmaticu“ za objavljivanje, međutim bilo je to vrijeme kad sam formirala vlastitu obitelj i tako se ta inicijativa nije realizirala, ali se vratila u moj život četvrt stoljeća kasnije. Naime, zahvaljujući preporuci našeg velikog pjesnika, akademika Jakše Fiamenga koji je pratio i podržavao moj rad, članovi Zaklade Delmata na čelu s
gospodom Ivanom Peharom i Mirkom Đinđićem, nakon dugogodišnjeg traganja za potencijalnim autorom, meni su ukazali to ogromno povjerenje.
Brojne su anegdote vezane uz Delmatin obiteljski život iznesene u monografiji. Recite nam par riječi o tome kako je tekla suradnja s obitelji Stipišić.
Herci: Kako bi priča postala životna i razigrana osvježavala sam je brojnim sjećanjima Ljubinog ljudstva, jer je običnom čovjeku neshvatljivo koliko je prijateljstava, suradnji, kontakata, Ljubo Stipišić održavao tijekom života. Premda u duši eremita, bespoštedno se davao ljudima, ostavljajući u njima duboki neizbrisivi trag. U tom moru zanimljivih likova morala sam napraviti veliku selekciju. Vjerujem da sam izborom glasnogovornika i svjedoka fragmenata čudesno bogatog i hiperproduktivnog
životopisa, poput reflektora osvijetlili razne aspekte Ljubine ličnosti… Posebno su zanimljiva sjećanja njegovih najbližih koji su aktivno sudjelovali u nastajanju ove knjige. I za mene je to bio najdelikatniji dio posla jer, pišući o Ljubi, ulazila sam u prostor
njihove privatnosti te je cijelo iskustvo bilo natopljeno emocijama, od boli do katarze, od opreza do zadovoljstva što smo zajednički iznjedrili ovu svevremensku priču o karizmatičnom autoru koji je tisućljetnom rodu Delmatskom dao prepoznatljivi imidž. Što se tiče suradnje s obitelji, najviše sam vremena provela s Ljubinom suprugom Natašom koja me prigrlila kao da sam njeno dite tako da su se naši razgovori, kopanja po Ljubinoj ostavštini koju je ona čuvala, sortirala i djelomično popisala, pregledavanje obiteljskih albuma, prelistavanje crteža, rukopisa,… pretvorili u jedno iskreno prijateljstvo. Premda je
knjiga napisana prije dvije i pol godine Nataša i ja se redovito čujemo i nastavljamo njegovati taj posebni odnos kojeg smo dobile na dar kroz stvaranje ove knjige. Kćerka Mirjam kao dugogodišnja očeva tajnica i ujedno najpouzdanija memorija Ljubine faktografije imala je dvostruku ulogu na knjizi – kćeri i korektorice. Naši višesatni razgovori davali su inicijalne smjernice svakom poglavlju, ali i konačne konture svakog pasusa. Iznimno zanimljiv sugovornik bio je sin Zlatan koji je samozatajno i nenametljivo bdio nad cijelim dugim putovanjem stvaranja ove knjige. Svaka je njegova priča pitoreskna sličica iz obiteljskog života koja pršti ljubavlju, baš kao i tipičnim splitskim humorom. Premda mi je ispričao toliko anegdota da bi se samo od njegovih sjećanja mogla sazdati knjiga o ocu, trudio se da ga u knjizi ima što manje. Ipak, kao što sam rekla i na predstavljanju u Zagrebu, njegove priče pune šarma i emocije krokanat su ove monografije.
Znamo Vas kao iznimno uspješnu i hvaljenu autoricu monografija dalmatinskog
podneblja, je li sada na redu još neko od svjedočanstava „mjesta i vremena“ ili je
možda vrijeme i za neki roman iz vašeg pera?
Herci: Pa, moram priznati, da sanjam o pisanju romana. Nisam, naime, mogla ni zamisliti da će me život usmjeriti na publicistički rad u ovoj mjeri, jer za mnom je (ne znam baš točno) 16 ili 17 monografija. I to kao autorice. A uz to sam barem desetak još uredila. Posljednjih šest godina uglavnom sam u „glazbenim“ vodama. Ta je faza započela monografijom o Festivalu dalmatinskih klapa prigodom njegovog 50. jubileja. Nastavila se Ljubinom biografijom, pa monografijom trofejne klape Vinčace iz Novog Vinodolskog. Trenutno završavam pisanje monografije o najtrofejnijem hrvatskom muškom amaterskom zboru Gradskom zboru Brodosplit koji ove godine obilježava pola stoljeća uspješnog djelovanja. Ovakva opsežna izdanja iziskuju opsežne pripreme, dugotrajno istraživanje, stotine intervjua, pribavljanje artefakata i potpunu posvećenost pisanju minimalno godinu dana bez predaha. Težak je to „sport“. Tako da bi mi pisanje romana (nadam se jednog dana) došlo kao „predah“ i satisfakcija. Ali, kako stvari stoje, još nije sazrelo vrijeme za to. Naime, svaka knjiga „donese“ mi barem jednu novu za sobom (u dotu). Kao što sam već spomenula, Fiamengo me kao recenzent Festivalske monografije, preporučio za Ljubinu biografiju. A maestro Vlado Sunko kao recenzent Ljubine monografije pozvao me da pišem o Gradskom zboru Brodosplit kojim on dirigira posljednje 34 godine. Već sam „obećana“ za autorstvo pet monografija do 2028.
Tako da o romanu razmišljam kao o mirovini. Što ne znači da se ipak neću vratiti poeziji kao svojoj mladenačkoj ljubavi.
Uz preporuku da svakako pročitate ovu monografiju i uronite u metafizičke dubine Delmatinog Testamenta te upoznate jedan drugačiji dalmatinski prostor i vrijeme, ovaj osvrt završavamo riječima glavnog urednika i upravitelja Zaklade Delmata
mr.sc. Ivana Pehara:
„Opus Ljube Stipišića svojevrsna je narodska povist ovoga podneblja zapisana stihovima,
riječima, notama i bojama…“,
a nama ne preostaje drugo doli poželjeti vam da uživate i
uživite se o ovo iznimno štivo .