Suvremena pravila portretiranja i „selfiranja“ nalažu dobro poznavanje digitalnih alata obrade fotografija…bez njih ništa ne može ići u objavu, jednostavno je tako i svi to očekuju …i kao da je oduvijek bilo tako. Ne zamaramo se više umijećima starih majstora, „chiaro-scuro“ finesama dobivenih kistom, talenti se definiraju negdje drugdje u nekim drugim, suvremenim značajkama.
Pa ipak, uronimo li za trenutak u svijet starih majstora, otkrit ćemo da platno, boje, kist i bogomdani talent mogu zamijeniti sve moguće digitalne alate za koje ste čuli.
I u tome je prava čar – intrigiraju nas, zapanjuju i očaravaju ta velika djela majstora. I dan danas nas pozivaju na uzvišeni doživljaj vrijedan svakog divljenja u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj dimenziji…stoga vas pitamo: Jeste li posjetili jednu takvu izložbu ovih mjeseci u Zagrebu? Jeste li bili u Klovićevim dvorima na Bukovcu?
Ako niste, svakako otiđite, jer je izložba produljena do 22. lipnja i pruža jedinstveni doživljaj Bukovčevih magičnih poteza kistom u portretiranju u razdoblju Fin de Siècla.
Taj slavni majstor portreta, nadnaravnog talenta i veliko ime hrvatskog slikarstva čija su djela rasuta po svijetu, nije samo tvorac slavnog svečanog zastora za otvorenje zagrebačkog HNK 1895. godine pod nazivom Hrvatski preporod i Gundulićevog sna, već i brojnih portreta koji su nerjetko završavali u privatnim zbirkama poznatih i slavnih obitelji diljem svijeta.
Gotovo četiri godine nakon prve izložbe, ponovo u Zagrebu možemo uživati u remek djelima slavnog slikarskog majstora iz razdoblja stvaranja u Zagrebu, Cavtatu i Beču.
Izložba je postavljena u Klovićevim dvorima i nosi naziv: „Korijeni i krila“, a prikazuje slikarev opus od 1893. – 1903. godine te čini drugi dio od ukupno tri ciklusa koji obuhvaćaju brojna djela nastala tijekom bogatog slikareva života na raznim adresama svijeta.
Ovom izložbom obuhvaćena su neka od Bukovčevih najpoznatijih djela iz zagrebačke i cavtatske faze kada su njegovim opusom dominirali portreti uglednih obitelji, pejzaži i obitelj, no isto tako i teme preokupacije tijelom i unutrašnjim previranjima (slika Ikarov pad).
U drugom ciklusu možete izbliza promotriti sve finese ovog kolorističkog virtuoza na portretima obitelji Pongratz, Nossan, Salamona Bergera kao i obitelji Račić, iste one za koju je kasnije Meštrović napravio slavni mauzolej u Cavtatu, ali i na slikama vlastitog autoportreta te portreta vlastite supruge i oca te dr. Stjepana Miletića, Celestina Medovića i cara Franje Josipa. Našlo se tu još nadahnuća i za Karneval u Epidauru te metafizička promišljanja Pakla, Čistilišta i Raja.
Crtice iz života
Zanimljivo je istaknuti da je mladi Bukovac zalaganjem dubrovačkog pjesnika Meda Pucića (koji se oduševio njegovom slikom Sultanija) te uz pomoć biskupa Strossmayera stigao u Paris i upisao se na Akademiju (École des beaux-arts) u klasi profesora Cabanela i to bez prijemnog ispita.
Naime, budući da je klasa profesora Cabanela bila popunjena, pružio je izuzetnu mogućnost mladom Bukovcu da ga oduševi nekim svojim djelom. Bukovac je za tu prigodu nacrtao odraz svoje lijeve ruke u zrcalu (slika Ruka), a ostalo je povijest. Nakon završene Akademije i pariške faze, gdje godinama izlaže na Pariškom Salonu kao prvi hrvatski slikar u povijesti koji je dobio takvu priliku, 1893. godine sa suprugom Jelicom dolazi u Zagreb.
U Zgrebu postaje središnja figura umjetničkog i kulturnog života grada. Okupljao je mlade umjetnike i književnike, osnovao Društvo hrvatskih umjetnika, poticao izgradnju Umjetničkog paviljona i promovirao hrvatsku umjetnost u svijetu.
Tijekom svoje Zagrebačke faze surađuje i sa svojim zaštitnikom biskupom Strossmayerom za kojeg je napravio i veliku kompoziciju jednog od svojih najpoznatijih djela – Gundulićev san te stvara i tzv. „zagrebačku šarenu školu“ dijelom koje su bila poznata imena poput Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića, Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Roberta Auera, a karakterizira je svjetliji kolorizam kao i slikanje u prirodi.
Razmirice među umjetnicima, no prije svega neslaganje s Izidorom Kršnjavim nagnale su Bukovca da se vrati u rodni Cavtat i u tom razdoblju uglavnom slika pejsaže i portete, a vrijeme provodi u rodnoj kući s obitelji sve do njihovog odlaska u Beč gdje je 1903. godine organizirana njegova velika samostalna izložba. Izložbu je Bukovac popratio riječima: „Za mojim slikama pojagmilo se otmjenije općinstvo, ali ja, ne htio da slike prodam. Štampa je kao jedan čovjek uvelike hvalila moje slike. To me iznenadilo, jer da pravo kažem, bijah pripravan na batine ili na još gore: na potpuni muk!“
Nakon ovog sjajnog postava drugog ciklusa, s nestrpljenjem očekujemo treći ciklus – Bukovčev boravak u Pragu i plodno razdoblje slikanja aktova, religioznih slika i naravno, nove serije portreta, toliko karakterističnih za Bukovca uz noviji i zanimljiv pristup i igru novim tehnikama i modernim izričajima sve do pred sam kraj života.
